Ežen Delakroa

Delakroa potice iz porodice u kojoj je stekao solidno humanističko obrazovanje.Svoj prvobitni slikarski jezik formirao je kopirajuci i studirajuci djela starih majstora u Luvru: Rafaela, Ticijana, Veronezea, Rembranta, Vatoa, a narocito Rubensa. Ipak, iako postovalac starih majstora, nikada nije postao rob podrazavanja bilo koga od njih, niti imitator bilo koje slikarske skole. Za slikarstvo je govorio da je njegova „jedina ljubav“ i da u njemu nalazi „sasvim posebnu vrstu emocije“. Zato je radio danonocno, neumorno, predano, sto je bilo potpuno u suprotnosti sa njegovim krhkim, slabasnim izgledom. Govorio je da „osjeca potrebu da ima vise zivota da ostvari sve ono sto kljuca u njemu“. "Pokolj na Hiosu", koji mu je doneo veliku slavu, je naslikao za svega cetiri dana (1824.god.) i to je bio pocetak umjetnikovog cetrdesetak godina dugog stvaralastva. Kada je djelo bilo izlozeno u Salonu, kritike su bile podijeljene: dok su ga jedni odusevljeno prihvatili, drugi, oni konzervativni, su mu dali epitet „pokolja slikarstva“.


Slika je inspirisana grckim ratom za oslobodjenje od Turaka, a njen puni naziv je "Pokolj na Hiosu: grcke porodice u iscekivanju smrti ili ropstva". U prvom planu su figure date u dramaticnom svijetlo-tamnom kontrastu, dok je iza njih blistav i beskonacan pejzaz. "Grcka izdise na ruševinama Misolungija" (1827.god.) inspirisana je, takodje, grckom savremenom istorijom. Razlika je u tome sto je prikaz sa Pokolja ovde sveden na alegorijsku figuru djevojke, ruku palog borca koja viri prignjecena kamenom i figuru Turcina koja je uronula u tamnu pozadinu. Vazan trenutak u razvoju Delakroa predstavlja dramatican dozivljaj Zerikooveslike „Splavmeduze“, koja ga je inspirisala da naslika kompoziciju koja ce biti prelomna u njegovom slikarstvu: "Dante i Vergilije u paklu". Slika je izazvala odusevljenje i njome je vec jasno izrazen novi pravac-romantizam.

U vrijeme Julske revolucije iz 1830.god. Delakroa je pokazao jak patriotski zanos, karakteristican za romanticare, iako sam nije ucestvovao u burnim istorijskim dogadjajima. Ipak, njegovo djelo "Sloboda vodi narod" predstavlja odjek sustine tadasnjih zbivanja. Kompozicija je organizovana dinamicno, pokret u njoj je izrazito naglasen, svijetle, tamne i povrsine koje su u sijenci sugerisu dubinu i postizu potpunu iluziju prostora. Glavno izrazajno sredstvo je boja i njoj su podredjeni i linija i forma. Figure su alegorijske, svaka od njih predstavlja jedan drustveni stalez, dok je u centru ove priramide „majka Francuska“ - mlada djevojka obnazenih grudi koja odlucno mase francuskom zastavom. Kolorit Delakroovih slika je bujan, narocito poslije putovanja u Maroko i Alzir (1832.god.) u kome je „pronasao svjetlost i boje koje ce zauvijek zadrzati u ocima“. Pisao je „Boja sanja, pjeva, prica: to je muzika slike“ i “Dajte mi blato i od njega cuumjeti da napravim blistavu zensku put“. Na ovom putovanju napravio je u svojim biljeznicama mnostvo skica po kojima ce neumorno slikati razne scene „Lova na lavove“, ”Arape koji lutaju pustinjom“, „Alzirske zene u haremu“ i dr.