Razumevanje duhovne scene sredine XIX stoleća
nemoguće je
ako se nemaju u vidu i sve posledice razvoja
prirodnih nauka
između 1830. i 1890. godine; rezultati su bili
takvi da nisu mogli
da ne ostave posledice i na duhovnu misao tog
vremena; došlo se
do novih otkrića u matematici (Dedekind,
Vajerštras, Kantor),
geometriji (Riman, Lobačevski, Klajn), fizici
i hemiji (Faradej,
Maksvel, Herc, Helmholc, Džul, Mendeljejev),
mikrobiologiji (Koh,
Paster), eksperimentalnoj medicini i
fiziologiji (Bernar), teoriji
evolucije (Darvin); to je vreme relativne
društvene stabilnosti
(isključujući 1848. i 1870. godinu) i vreme
kolonijalne ekspanzije u
Africi i Aziji. Nova otkrića u oblasti optike
i termodinamike,
elektriciteta i magnetizma omogućila su
širenje uticaja fizikalizma
i matematizma na društvene nauke, pa je ideal
konkretnog znanja
koji se oslanjao na iskustvo i rezultate
konkretnih istraživanja
dobijao sve više pristalica. Intenzivno se
razvijaju trgovina i
industrija pa je pozitivno znanje dobijalo sve
veći značaj; počeli su
se javljati mislioci koji su smatrali da se i
sva znanja o društvu
mogu postaviti na naučne osnove i da je moguće
da se život čoveka
i društva do kraja naučno objasni. Autoritet
pozitivnih nauka sve
vreme bio je veoma visok i nije nimalo
slučajno da su se u nauku
polagale velike nade; po čitavoj Evropi počela
su da niču razna
naučna društva koja su pretendovala na to da
daju rešenja o sve
više narastajućim problemima društva; uvećava
se broj pokušaja
da se i problemi u državnoj politici rešavaju
naučnim sredstvima.
Ima
više razloga zbog kojih se može o pozitivizmu govoriti kao o
misaonom pokretu; pre svega, naspram
idealizma, pozitivizam je
ponovo istakao primat nauka i prvenstvo
prirodno-naučnog
metoda koji treba primenjivati ne samo u
prirodnim već i u
društvenim naukama. Proizvod takvog
filozofskog programa jeste
sociologija definisana kao nauka o
"prirodnim činjenicama". Ono
što posebno odlikuje pozitivizam jeste
ubeđenje da se uz pomoć
nauke mogu rešiti svi problemi i zato je to
vreme doba sveopšteg
optimizma i vere u naučni progres koji vodi u
blagostanje putem
ljudske solidarnosti. Ovo poslednje je nekima
poslužilo da istaknu
"romantičarski" i
"mesijanski" karakter pozitivizma dok su drugi u
njemu videli odjeke prosvetiteljskih ideja
(vera u naučnu racio-
nalnost). Ako je nekritička vera u razvoj
nauka posledica borbe
pozitivista protiv idealističkih i
spiritualističkih tumačenja
realnosti, ne sme se gubiti iz vida da
pozitivisti u većini slučajeva
ostaju zarobljenici metafizičkih shema u
njihovom
najdogmatskijem obliku. Pozitivistička
orijentacija nastala u
filozofiji s početka XIX stoleća, ostala je
uticajna tokom čitavog tog
stoleća pre svega zahvaljujući uticaju tako
značajnih autora kao
što su bili Ogist Kont (1798-1857), Džon
Stjuart Mil (1806-1873),
Herbert Spenser (1820-1903), Jakob Molešot
(1822-1893) i Ernst
Hekel (1834-1919).
Ogist Kont rođen je 1798. u Monpeljeu, u skromnoj
katoličkoj
porodici; bio je učenik i sekretar (a potom
protivnik) Sen-Simona;
u vreme dok pohađa Politehničku školu
oduševljava se idejama
engleskih empirista, kao i francuskih
prosvetitelja (Didro,
Dalamber, Kondorse); smatraju ga
rodonačelnikom pozitivizma i
sociologije kao naučne discipline. Već 1822.
formulisao je projekt i
individualnoj i kolektivnoj ljudskoj
evoluciji; njegovo učenje počiva
na zakonu o tri stadijuma kroz koje prolazi
čovečanstvo (kao i
svaki čovek): teološki, metafizički i
pozitivni. Na teološkom
stadijumu fenomeni se tumače kao proizvod
natprirodnih sila, na
metafizičkom kao rezultat delovanja
apstraktnih suština, dok na
pozitivnom stadijumu, postavši svestan
nemogućnosti apsolutnog
znanja, čovek otkriva istinske zakone i odnose
koji vladaju u
prirodi. Ne poznavajući dela Vika ili Hegela,
Kont na osnovu
učenja o tri stadijuma izgrađuje filozofiju
istorije kao ogledalo
istorije čovečanstva.
Kont
smatra da se čovečanstvo njegovog vremena nalazi na
trećem, pozitivnom stadijumu i da više nikog
ne oduševljavaju
teološke i metafizičke ideje. Kao svoj zadatak
on vidi naučno
istraživanje društva i izgradnju naučne
sociologije kao
jedinstvenog fundamenta za reorganizaciju
društva i
prevladavanje društvenih i političkih kriza.
Cilj nauke je
istraživanje zakona, budući da samo poznavanje
zakona
omogućuje predviđanje događaja i usmerava našu
aktivnost u
pravom smeru. Zakoni su neophodni uslov
predviđanja, dok su
prognoze neophodne radi delovanja na prirodu i
Kont stoga kaže
"nauka je tamo gde je predviđanje, a ovo
tamo gde je delovanje";
poput Bekona i Dekarta, Kont smatra da samo
nauka daje čoveku
vlast nad prirodom; domen nauka ne ograničava
samo na
rešavanje praktičnih problema i oblast naučnih
znanja on ne svodi
na oblast tehničko-praktičnih znanja; osuđuje
usko-specijalistička
istraživanja i smatra da u nauci treba više
verovati filozofima no
naučnicima koji se prekomerno oslanjaju na račun
i rezultate
statistike. Poput fizike koja utvrđuje fizičke
fenomene, sociologija
je nauka o društvenim fenomenima; ovu
poslednju on deli na
socijalnu statiku i socijalnu dinamiku:
socijalna statika izučava
uslove zajedničke svim društvenim epohama, uslove
poretka, dok
socijalna dinamika za svoj predmet ima zakone
razvoja društva
(koje čine zakoni tri stadijuma i zakon
progresa) i ona izučava
uslove progresa; do društvenih zakona može se
doći
posmatranjem, eksperimentom i komparativnom
metodom.
Kont
je smatrao da su nauke hijerarhizovane i da im u osnovi
leži matematika a da, s obzirom na složenost,
za njom slede
astronomija, fizika, hemija, biologija i
sociologija. Na tom spisku
ne srećemo teologiju i metafiziku (koje
pripadaju pred-pozitivnom
periodu), teoriju morala (koja se utapa u
sociologiju), kao ni
filozofiju koju on svodi na metodologiju
nauka.
U
svojim poslednjim radovima Kont nastoji da društvo postavi
na religiozne osnove i da ljubav prema bogu
zameni ljubavlju
prema čovečanstvu (koje se sastoji od svih
koji su živeli, koji žive,
kao i od onih koji se još nisu rodili); po
uzoru na katolički
univerzalizam Kont je religiju čovečanstva
gradio kao kopiju crk-
venog sistema s tom razlikom što je dogma nove
vere bila
pozitivna filozofija s njenim naučnim zakonima
a njeni sveštenici
naučnici. Posle Platonove ideje (filozofski i
kosmološki utemeljene)
da državom vladaju filozofi, Ogist Kont, čim
je osnovao sociologiju,
smatrao je da društvom treba da upravljaju
sociolozi.
Kontovi sledbenici (iako njegov uticaj u početku nije bio veliki)
isključili su iz pozitivističkog učenja sve
što se ticalo pozitivne
religije a zadržali ideju o značaju nauke za
društveni progres,
ideju sociologije kao autonomne nauke, kritiku
neproverenih ideja,
priznanje istorijskih činjenica, ideju
jedinstva naučnog metoda i
motive pozitivnog uticaja na istoriju naučne
misli.
Iako
je Kontovo učenje o tri stadijuma kroz koje prolazi ljudsko
društvo zapravo metafizika istorije koja
protivreči pozitivnom
metodu, a klasifikacija nauka koja polazi od
stanja složenosti
pojedine nauke, krajnje dvosmislena, ideje
Konta, kao i Sen-
Simona i Bentama biće odlučujuće za formiranje
filozofskih
pogleda Džona Stjuarta Mila koji je imao presudan uticaj na
formiranje feminističkog pokreta u Engleskoj u
XIX stoleću i koji
je proročki rekao u svojoj autobiografiji kako
će knjiga O slobodi
(koju je napisao sa svojom ženom Heriet
Tejlor) nadživeti sva
njegova dela. Reč je o delu kojim su se mnogi
zanosili i u ime
njegovih osnovnih ideja svašta činili.
Ovde
treba pomenuti još jednog autora, daleko više značajnog
za sociologiju druge polovine XIX stoleća no
za filozofiju,
Herberta Spensera, koji svoju evolucionističku teoriju izlaže
nekoliko godina pre no što je Darvin objavio
svoj čuveni spis
Poreklo vrsta (1859), premda on pojam evolucije koristi kad
govori
o evoluciji vasione (1857) kao integraciji,
homogenizaciji materije;
on se sa skepsom odnosi prema nauci i religiji
koje jednako ne
mogu da sagledaju poslednju realnost i u tome
zapravo sledi
Viljema Hamiltona (1788-1856) koji je Engleze
upoznao s idejama
nemačkih romantičara. Filozofiju Spenser
određuje kao nauku o
najopštijim principima u kojoj je do krajnjih
granica doveden
proces unifikacije saznanja. Ali, za razliku
od Konta, Spenser
smatra psihologiju autonomnom naukom i smatra
da društvo
postoji radi individue (a ne obratno) te da
razvoj društva zavisi od
razvoja ličnosti i da je nemoguće na veštački
način ubrzav njegov
prirodni razvoj.
Iako
u velikoj meri vladajući, pozitivizam je već sredinom XIX
stoleća, izazvao reakciju i to upravo u
redovima onih na koje je ta
filozofija najviše uticala; iako sam pojam
ubrzo postaje veoma
širok i neodređen, pozitivizam ostaje u toj
meri popularan da
dovodi do nastanka jedne tipično
spiritualističke, metafizičke
orijentacije u filozofiji čiji predstavnici
nastoje da izgrade opštu,
sistematsku filozofiju prirode, spajanjem
prirode i duha na
osnovama prirodno-matematičkih ili
metafizičkih metoda; među
najizrazitijim predstavnicima ove orijentacije
jesu Aleksandar fon
Humbolt (1769-1859), Gustav Teodor Fehner
(1801-1887) i Rudolf
Herman Loce (1817-1881), mislioci čiji će
spisi biti veoma čitani u
drugoj polovini tog stoleća.
Aleksandar fon Humbolt, brat Vilhelma fon Humbolta, bio je
enciklopedijski obrazovan prirodnjak, u
mladosti blizak jenskim
romantičarima, posebno Šileru, Šelingu i
Fihteu, zalagao se za
izgradnju jednog sveobuhvatnog pogleda na
čitavu vasionu ali ne
na hegelovskim ili pozitivističkim osnovama;
njegovo na više
jezika prevedeno višetomno delo Kosmos (1845-1852) bilo je veoma
uticajno u narednim decenijama.
Gustav Teodor Fehner studirao je medicinu i fiziku u
Lajpcigu gde je potom bio i profesor
(1846-1886); sa medicine i
fizike njegova su se interesovanja potom
proširila na filozofiju i
psihologiju; tvorac je dveju graničnih
disciplina (psihofizike i
panpsihičke filozofije prirode) koje su za svoj predmet imale istra-
živanje duhovnog u prirodi i pretendovale na
to da budu
fundament drugim naučnim disciplinama. Fehner
smatra da je
svet prožet duhom, da je smrt samo zatvaranje
"telesnih" očiju a
otvaranje "duhovnih" kojima se
raskriva nematerijalni svet; sama
besmrtnosti ne znači neuništivost individualne
duhovnosti, već je
reč o besmrtnosti duha u njegovoj suštini, o
besmrtnosti božanskog
duha. Što se tiče psihofizike Fehner je
vatreni pobornik
eksperimentalnih metoda u izučavanju psihičkih
pojava.
Fehnera mnogi smatraju i ocem moderne naučne estetike; on
je, na principu asocijacije, načinio osnovnu
razliku između forme i
sadržine umetničkog dela: prva se stvara po
formalnim principima
(među neposrednim činiocima utisaka) a druga
po materijalnom
principu (procesu asocijacije koji predmetima
pridaje smisao i
emotivnost). Fehner se oslanjao na metod
statističkog istraživanja;
taj metod dao je malo rezultata i oni su
prilično proizvoljni, ali je
on načinio školu; izložio je niz različitih
principa: (a) primarni
principi hedonistike, tj.
principi po kojima se upravlja čulno
uživanje (granica, stepen, kontinuitet,
rastenje osećanja); (b)
direktni formalni principi estetike, tj. jedinstvo mnoštva, har-
monična povezanost, jasnost; (c) indirektni
principi psihološke
teorije, tj. značenje prirodnih i umetničkih predstava,
asocijacija
figura i ideja...
Uočljivo je ponovno postavljanje kantovskih problema (prijatno,
čisto lepo, inherentno lepo) prevedenih u teme
fiziologije,
gnoseologije, empirijske psihologije, ali sve
to ne vodi nekim novim
rešenjima. Na savremenike su posebno delovala
Fehnerova
predavanja o odnosima između čulne i duhovne
stvarnosti, između
fizioloških stanja i patetičnih delovanja.
Među psihološkim
zakonima koje navodi Fehner, a navodi ih
ukupno 13,
najneoriginalniji su oni koji se tiču estetike
i iz kojih izbija stara
ontologija lepog: mensura, numerus, ordo. Među značajnijima je
onaj koji se tiče granice, ili praga svesti po
kome se ugodnost ili
patnja javljaju tek od izvesnog stepena jačine
nadražaja. Taj zakon
prihvatila je čitava savremena psihologija.
Fehner je bio svestan toga da je predstavnik velike filozofske
tradicije pa je čak i svoje eksperimente
podvrgao filozofskoj kritici.
On je predvideo i prokomentarisao gotovo sve
prigovore protiv
eksperimentalnog metoda koji su učinjeni
kasnije. Glavna tačka
napada trebalo je da bude teorija o elementu;
elementarne forme,
kojima se bavi eksperimentalni metod, nikad ne
nailaze kao izo-
lovane pojave. Fehner je odgovarao: iako je
estetski doživljaj
kompleks elemenata, njima obično dominira
jedna jedina forma,
kao što muzičkom kompozicijom dominira
lajtmotiv a slikom neka
kompoziciona shema. Osim toga, umetničko delo
je više no bilo koji
predmet našeg iskustva izolovana celina.
Najjasniji simbol te
činjenice je okvir koji sliku odvaja od
realnosti. Sa estetskog
gledišta Fehnerova teorija dovodi do neke
pitagorejske mistike
zlatnog broja (koja je bila u velikoj modi
krajem XIX stoleća), a sa
umetničkog gledišta, ni do čega. Fehner nije
uspeo da ta različita
ispitivanja dovede do jedinstva a što je
učinila psihološka struja
koja se razvila krajem XIX i početkom XX
stoleća s teorijom
empatije (Einfühlunga).
Rudolf Herman Loce
učio je fiziku i
psihofiziku kod Fehnera
u Lajpcigu; među njegovim najznačajnijim
delima su Medicinska
psihologija (1852), Mikrokozam. Ideje o istoriji prirode i
čovečanstva I-III (1856-1864), fundamentalno istraživanje
prirode i
čoveka na temeljima metafizike koja je u to
vreme bila izložena
žestokim napadima pozitivista; Loceovo
grandiozno delo Sistem
filozofije, zamišljeno u maniru Hegela, ostalo je
nedovršeno;
napisao je Logiku i Metafiziku ali nije uspeo da dovrši i Praktičnu
filozofiju u kojoj bi bile izložene etika, estetika i
filozofija religije;
nakon njegove smrti štampane su tri knjige
njegovih manjih spisa
koje su sadržale delove ovog nedovršenog
spisa.
Prirodno-filozofski spiritualizam izložen u ovim delima dao je
podstrek razvoju psihologizma koji će krajem
XIX stoleća postati
vladajući u logici i psihologiji, ali je
istovremeno sugerisao i
nužnost vraćanja filozofiji Kanta, Fihtea i
Šelinga; među onima
koji u najvećoj meri izražavaju duh tih težnji
jesu sin Fihtea,
Imanuel Herman Fihte (1796-1879), profesor u
Bonu i Tibingenu,
Hristijan Herman Vajze (1801-1866) i Adolf Trendelenburg
(1802-1872).
Dok
je Fihte najznačajniji po objavljivanju sabranih dela svog
slavnog oca, a Loceov učenik Vajze po tome što
je nastojao da
filozofiju nemačkog klasičnog idealizma
razvije u smeru
spekulativne teologije, uz prihvatanje
hegelovske dijalektike ali ne
i njegovog panteizma, dajući najviši rang
teologiji a ne filozofiji,
Trendelengurg je poseban akcenat stavio na
Hegelovo učenje o
logici; on prihvata ciljeve koje ističe Hegel
ali ne i sredstva kojima
se do njih može dospeti. Iako kritikuje
hegelovsku dijalektiku,
Trendelenburg sebi za zadatak uzima
osmišljavanje dijalektičko-
genetičkih procedura a što je podrazumevalo
analizu pretpostavki
na kojima počiva večno dijalektičko kretanje
prisutno u samim
stvarima. On smatra da je kategorija kretanja
važnija od
kategorija bivstvovanja i mišljenja; shvativši
da tako nešto ipak
protivreči duhu dijalektike, Trendelenburg je
prešao na pozicije
dijalektičkog teleologizma zasnovanog na pojmu
svrhe pri čemu je
teleologizam bio tesno povezan s teologizmom
po kome je akt
božanskog stvaranja supstancija svih stvari.
Iako
po obrazovanju klasični filolog, Trendelenburg je izučavao
dela Platona i Aristotela; među njegovim
radovima se ističu
Elementi Aristotelove logike (1836), Istorija teorijâ kategorija
(1846-1867) i Logička istraživanja (1840); njegovim predavanjima
prisustvovali su Fojerbah, Marks, Kjerkegor,
Brentano.
U
svojim istraživanjima Trendelenburg se oslanja na rezultate
bioloških nauka, pre svega fiziologije,
anatomije i embriologije.
Može se reći da rezultati u ovim disciplinama
nikog nisu ostavili
ravnodušnim; među najpopularnijim naučnicima
tog doba bio je
Ernst Hekel (1834-1919) čija su dela doživela
više desetina izdanja
i koga u svojim spisima najčešće pominje i
vršački socijalista Laza
Nančić (1854-1887). Hekel je nastojao da u
okvirima jednog
jedinstvenog učenja izloži prošlost,
sadašnjost i budućnost
evolucije zemlje, živu prirodu uopšte i
prirodu čoveka posebno.
Među
onima koji su Hekela najžešće napadali, ističući kako se
počelo prirode mora tražiti u filozofiji a ne
u prirodi, bio je Eduard
fon Hartman (1842-1906), tvorac filozofije nesvesnog. Na
Eduarda fon Hartmana najveći uticaj su imali
Platon, Lajbnic,
Hegel, pozna filozofija Šelinga i Šopenhauer;
od ovog poslednjeg
Hartman preuzima učenje o volji kao temelju
prirode i čoveka, ali
volju tumači u kontekstu svog učenja o
nesvesnom; izgrađujući
svojevrsnu "metafiziku nesvesnog"
Hartman smatra da je
nesvesno prisutno u svoj prirodi a ne samo u
čoveku; govori o
nesvesnom u biljnom svetu ističući sposobnost
bilja za
prilagođavanje sredini i moć svrhovitog rasta;
biljkama Hartman
pripisuje instinktivno kretanje i osećaj za
lepo i navodi čitav niz
primera iz naučnih spisa tog vremena; slično
govori i o
neorganskoj materiji a u duhu šopenhauerovskog
shvatanja "volje
i predstave"; kada govori o čoveku
Hartman ističe više vrsta
nesvesnog (instinkt, predosećanje). Učenje o
nesvesnom Hartman
je primenjivao na etičku i socijalnu
problematiku; kritikujući ideal
života koji bi se svodio na zadovoljenje
potreba i težnju ka sreći,
Hartman je smatrao da sve što se dešava na
našoj planeti jeste
jedan jedinstven proces razvoja.
Sve
ovo pokazuje da se sredinom XIX veka stvorila jedna
protivrečna situacija u evropskoj filozofiji;
mislioci su počeli da se
dele na pristalice nemačkog idealizma i
njegove protivnike, ali ta
podela pokazaće se i mnogo dubljom: ubrzo će
se videti kako je tu
na delu podela za i protiv filozofije. U
takvoj situaciji nastaće i
jedan od najznačajnijih pokreta XIX stoleća –
neokantovstvo.
|
|
|
|
|
|
|
|
|
Comments
Post a Comment