dostupna dela Speusipa, Ksenokrata, ezoterički
radovi Aristotela,
kao i oni Teofrasta, i Polemona, koga je on
smatrao poslednjim
ortodoksnim vođom Akademije; s druge strane,
Antioh je stvari
video iskrivljenije jer su mu u drugom planu
bila sama Platonova i
Aristotelova dela koja su dospela do naših
dana.
Sama
ideja o jedinstvu škola nije bila nova: Panetije i posle
njega Posejdonije težili su sintezi stoicizma
i platonizma,
preuzimajući mnogo od Platona; Karnead je
smatrao da između
peripatetičke i stoičke etike nema bitne
razlike. Nije stoga
neobično da pod uticajem Polemona Antioh
zastupa tezu o
jedinstvu učenja stare Akademije i Stoe
ističući kako sve ispravne
stavove Zenon sa Krita preuzima od Platona, a
da u onom u čemu
se s Platonom ne slaže on samo odstupa od
učenja Akademije.
Može
se postaviti pitanje da li Antioha možemo smatrati
pravim vođom Akademije ako se zna da je nakon
pada Atine 88.
pre n.e. Akademija bila razorena, da ništa od
njene imovine nije
ostalo i da se u fizičkom smislu o Akademiji može govoriti tek u VI
stoleću n.e. Može se reći da je 79. pre n.e.
Antioh smatran vodećim
predstavnikom platonizma u Atini. Ciceron je
posećivao njegova
predavanja u gimnaziji Ptolomeja (79-78. pre
n.e.) u samom gradu
i isticao da drugog predavača prosto nije bilo
a biće da je bio
privučen Antiohovom rečitošću. Antioh je umro
68. pre n. e. u
vreme Lukulovog pohoda na Siriju.
O
Antiohovoj filozofiji može se govoriti samo u naznakama,
budući da nam njegovi spisi nisu sačuvani; sve
što o njemu znamo
nalazimo u nekoliko Ciceronovih radova i to
tamo gde se ovaj
eksplicitno poziva na Antioha. Ciceron piše
kako po Antiohu
postoje dva osnovna filozofska problema:
kriterijum istinitosti i
najviše dobro i da se nijedan čovek ne može
smatrati mudracem
ako ne zna počela saznanja i granice težnji,
tj. ako ne zna odakle
početi i čemu težiti.
Antioh se, kao i njegov duhovni prethodnik Polemon,
prvenstveno bavio etikom; polazi od toga da
svako živo biće voli
sebe i da od svog rođenja teži samoodržanju
nastojeći da se održi u
maksimalno dobrom stanju a u saglasnosti s
prirodom. Za razliku
od drugih bića čovek taj prvobitni instinkt za
samoodržanje može
da transformiše u svesni nagon ka onom što je
saglasno s
prirodom. Budući da sama priroda ne može
čoveka izvesti na pravi
put njemu je neophodna filozofija kako bi mu
otkrila najviše dobro.
Određenje najvišeg dobra jedna je od omiljenih tema antičke
filozofije; to je istovremeno tačka u kojoj se
Antioh razilazi sa
stoicima. Za razliku od Zenona koji je smatrao
da se najviše dobro
zasniva na vrlini koja se temelji u umu i da
se telesna dobra
(zdravlje, lepota, bogatstvo) ne mogu smatrati
dobrim, po Antiohu,
budući da se čovek sastoji od duše i tela i
živi u fizičkom svetu, te-
meljni principi (kako je to tvrdio već
Polemon) treba da se odnose
na čoveka u celini, a ne samo na zamišljen
bestelesni um. To bi
moglo značiti da je najviše dobro život u
skladu s prirodom,
doveden do potpunog savršenstva i snabdeven
svim što mu je
potrebno.
Moglo bi se zaključiti da Antioh nije bio prvorazredni filozof,
čak ni osnivač novog platonizma, budući da je
njegova misao
preokupirana stoičkom filozofijom. On je
značajan jer je
Akademiju udaljio od skepticizma Arkesilaja i
Karneada (koji su
se inspirisali Sokratom) i približio je
dogmatizmu
Kada
je reč o školi, može se, takođe, reći da je nju vratio u
Atinu Antiohov brat Arist, za vreme Antiohovog
boravka u Siriji i
da je njom upravljao do 50. pre n.e. kada ga
je na proputovanju
posetio Ciceron. Ne zna se šta je sa školom
bilo posle smrti
Aristovog naslednika Teomnesta; jedno je
izvesno: centar plato-
nizma postala je Aleksandrija gde je oko 76.
pre n.e. delovao
Heraklit iz Tira.
Iako
je Antioh iz Askalona platonizmu dao novi smer kod njega
još uvek ne nalazimo i sve motive kojima će se
odlikovati
platonizam početkom nove ere; pre svega tu se
misli na veru u
transcendentnost i nematerijalnost boga, u
postojanje
nematerijalne supstancije, povećan interes za
matematiku i
posebno za mističku numerologiju. U prvom
stoleću pre naše ere
jača interes za pitagorejsko učenje, pre svega
pod uticajem
Aleksandra Polihistora koji je u Rim dospeo
kao rob 82. godine pre
n.e. da bi, nakon što je u vreme Sule dobio
slobodu, predavao
sedamdesetih godina u Rimu i napisao knjigu o
pitagorejskim sim-
bolima kao i jednu istoriju filozofije.
Izraziti predstavnik ovog novog smera koji se
prvenstveno
odlikuje eklekticizmom, jeste Aristonov učenik
Eudor iz
Aleksandrije. Sa Eudorom u platonizam ovog perioda ulazi nov
momenat – neopitagoreizam. Među njegovim
spisima, koji nam
nisu sačuvani, isticao se jedan kratki pregled
filozofije, posvećen
najverovatnije etici i fizici; problematika je
bila izložena tematski;
Eudor je komentarisao Platonov dijalog Timaj i verovatno
Aristotelovu Metafiziku, a
napisao je i spis protiv Aristotelovih
Kategorija. Eudor pripada onim misliocima koji su
nastojali da se
vrate onom pitagoreizmu koji je bio
karakterističan za platoničare
i peripatetičare četvrtog stoleća (Speusip,
Ksenokrat, Herakleid
Pontski, Aristotel i Aristoksen). On svoje
učenje predstavlja kao
pitagorejsko na isti način na koji je Antioh
iz Askalona svoje
učenje identifikovao s učenjem stare
Akademije. U pitagorejstvu
tog vremena vladalo je nastojanje da se sva
filozofija prikaže kao
Pitagorina, a da je Platon samo njegov učenik;
Filon će sledeći tu
tendenciju otići još korak dalje
proglašavajući Mojsija za učitelja
Pitagore, kao i svih helenskih filozofa i
zakonodavaca, među
kojima će biti Hesiod, Heraklit i Likurg.
Eudor, kao i Antioh, filozofiju deli na etiku, fiziku i logiku i
time se suprotstavlja stoičkoj podeli (fizika,
etika, logika, ili:
logika, fizika, etika). Za razliku od stoika
koji su kao i Aristotel i
predstavnici nove Akademije smatrali da
izučavanje treba započeti
logičkim vežbama uma, Eudor, na tragu Antioha,
smatra da prvo
treba rešiti "odakle početi i kuda se
ide", pa etika dospeva u prvi
plan. Svoje razmatranje etike Eudor započinje
pitanjem o svrsi
(telos) i odgovara da je svrha u životu u
saglasju s vrlinom a što
podrazumeva ostvarenje savršenog života.
Predmet etike Eudor
deli na teoriju (theoria), težnju (horme),
praksu (praxis). Premda
su težnju i strasti i drugi autori
(Posejdonije) posebno razmatrali,
etička problematika se i nije mnogo izmenila
od vremena Hrizipa
a terminologija koju Eudor i Antioh koriste u
potpunosti je stoička
mada se oni s tim ne bi složili jer su
smatrali da je to standardni
filozofski jezik.
Bilo
bi odviše pojednostavljeno ako bismo Filona iz
Aleksandrije (15/10. pre n.e-oko 50. godine n.e), čija se
aktivnost
proteže tokom prve polovine I stoleća, videli
samo kao preteču
crkvenih otaca; on je koliko svojim radovima u
prilog hrišćanstva
toliko i razvijanjem filozofije u duhu
platonizma jedna od najin-
teresantnijih literarnih ličnosti čitave
helenističke epohe.
Poreklom je bio Jevrejin; njegov brat
Aleksandar, visoki finansijski
činovnik, bio je najbogatiji u Aleksandriji, a
nećak Filon
prokurator Judeje (46. pre n.e.) da bi u vreme
Nerona bio prefekt
Egipta. U njegovoj porodici atmosfera je bila
kosmopolitska; Filon
je imao dobro obrazovanje ali ne tradicionalno
jevrejsko, već
helensko. Poznavao je grčku literaturu
(Homera, Euripida,
Demostena), od filozofa posebno Platona i
stoike; njegova proza je
na besprekornom grčkom jeziku. Filonom
dominira duh
platonizma. Njegovo znanje se ne ograničava
poznavanjem udž-
benika platonizma (kao što će to biti slučaj s
učiteljima crkve) već
on poznaje originalna Platonova dela.
Kao
Jevrejin Filon se nije udaljio od grčke kulture i filozofije,
već ih je iskoristio za tumačenje judejskih
Svetih spisa, posebno
Knjiga Mojsijevih. To je bilo moguće i zbog
"nepotpunosti"
Filonovog obrazovanja: on nije znao hebrejski
jezik u toj meri da bi
na njemu mogao čitati tekstove niti je dobro
poznavao jevrejske
književne tekstove pa se isključivo koristio
grčkim prevodom Sep-
tuaginte. Stoička (i verovatno, pitagorejska)
tumačenja Homera
naučila su ga da istina teksta može biti
skrivena; stoga je razradio
složenu egzegetičku shemu i napisao niz
traktata u kojima je
tumačio biblijske spise.
Treba imati u vidu da je u to vreme osnovni zadatak hrišćanske
filozofije bio u prevođenju dubokih intuicija
religioznog odnosa
prema svetu na jezik pojmova. Filon je među
prvima alegorijski
metod tumačenja mitova (koji je već koristio
Platon a usavršili ga
peripatetičari i stoici) primenio na tumačenje
Starog zaveta;
posebno treba istaći njegov spis Alegorijski komentar Petoknjižja;
koristeći se alegorijskim metodom nastojao je
da uvođenjem grčke
filozofije u teologiju stvori svojevrstan
filozofski mozaik; tvrdio je
da Biblija ima (a) bukvalni smisao,
koji nije toliko značajan i (b)
prenosni smisao, po kome biblijske ličnosti i
događaji simbolizuju
moralne, duhovne i metafizičke pojmove i
istine. Za te šifrovane
istine potrebno je posebno stanje duše.
Alegorijska interpretacija
kao metod čitanja Biblije našla je mnogo istomišljenika među crk-
venim ocima i dugo vremena bila je jedna od
bitnih osobenosti
patristike; alegorijska egzegeza je
preovladala.
U
pomenuti Filonov filozofski mozaik ušli su i mnogi pojmovi
dotad nepoznati u grčkoj filozofiji, kao što
je pojam stvaranja
(creatio ex nihilo) kome je
on dao prvu sistematsku formulaciju:
bog je svet stvorio iz ničega i tek potom dao
mu je formu. Isto tako,
pre stvaranja fizičkog sveta bog je stvorio
inteligibilni kosmos (svet
Ideja) kao idealni model i taj
"inteligibilni kosmos nije ništa drugo
do Logos boga, aktualno oblikujući svet".
Tako su platonovske
ideje postale određene misli boga,
podudarajući se s Logosom,
njegovom Rečju.
Filon razlikuje Logos od Boga, i određuje ga kao hipostazu, čak
kao "prvorođenog sina nestvorenoga
oca", "drugog boga". Ponekad
o njemu govori kao o delujućem uzroku, ponekad
kao o arhangelu,
posredniku između Tvorca i tvorevine, a
ponekad kao o čuvaru
sveta. Logos kod Filona označava isto tako i
fundamentalne
vrednosti biblijske Mudrosti, Reči božije,
Reči tvorca i stvaraoca.
Konačno, Logos u sebi nosi etički smisao Reči,
pomoću koje bog
usmerava k dobru, "Reč što spasava".
U svim tim značenjima
Logos označava bestelesnu realnost koja je
natčulna i
transcendentna. Kako je čulni svet stvoren po
uzoru na
inteligibilni, tj. saglasno s Logosom i
posredstvom njega,
imanentni aspekt Logosa jeste u delovanju
netelesnog na telesni
svet. U tom smisalu, Logos je nešto
povezujuće, nešto što zbira i
ujedinjuje svet, počelo koje dovodi svet u
poredak i koje ga pritom
održava.
Kako
je bog beskonačan, bezbrojne su manifestacije njegovog
delovanja i njih Filon naziva potencijama,
napominjući dve
osnovne kojima su sve druge potčinjene: (a)
potencija kojom Tvorac
stvara svet i (b) upravljačka potencija pomoću
koje on vlada
svetom. Te dve potencije, odnosno ta dva
aspekta božanskog,
drevna jevrejska tradicija je označavala
imenima Elohim i Jahve -
prvo označava silu dobra i stvaranja, a drugo
zakonodavnu i
kažnjavajuću silu.
Odnos Logosa i dve najviše potencije razrađivao je Filon na
razne načine: u nekim tekstovima Logos se
javlja kao izvor svih
potencija, dok mu je u u drugim tekstovima
pripisivana
objedinjujuća funkcija.
U
antropologiji Filon delimično sledi Platona razdvajajući u
čoveku telo i dušu da bi se vremenom došlo i
do treće dimenzije
koja radikalno menja prirodu i smisao prvih
dveju. Saglasno tome,
čovek je sazdan od tela, duše (intelekta) i
duha (koji dolazi od
boga). U toj novoj perspektivi čovekov
intelekt je razoriv, jer je
zemnog porekla, pa stoga bog mora u njega da
udahne silu (poten-
ciju istinskog života) koja je u obliku
božijeg duha (pneûma).
Duša
bi čovekova (kao intelekt) bila ništavna kad bog ne bi u
nju udahnuo pneumu, svoj duh. Momenat u kome
se čovek spaja s
bogom nije duša (kako su to mislili Grci) i
njen privilegovani deo
nije više intelekt, nego duh koji proističe od
boga. Na taj način
dobijamo tri dimenzije ljudskoga života: (a)
fizičku dimenziju, u
kojoj prebiva naše telo, (b) racionalnu
dimenziju, u kojoj živi duša-
intelekt i (c) božansku dimenziju, u kojoj se
uzdižemo ka duhu.
Duša, koja je sama po sebi smrtna, može
postati besmrtna u onoj
meri u kojoj joj bog daruje svoj duh, ukoliko
se vraća duhu i živi u
njemu. Tako se ruše svi Platonovi dokazi o
besmrtnosti duše: duša,
po Filonu, može biti besmrtna u onoj meri u
kojoj je sposobna da
živi u saglasju s duhom.
Ova
treća dimenzija bitno određuje i Filonovo etičko učenje.
Moral je neodeljiv od vere i religije,
mistično se sjedinjuje s bogom
u nekom ekstatičnom vidjenju. Na tom putu
Filon anticipira
"puteve ka bogu" koje će očevi
crkve, od Avgustina pa nadalje
kanonizovati. Od saznavanja kosmosa treba
preći na saznavanje
nas samih; bitno je pritom, da u trenutku
transcendiranja, izlazeći
van svojih granica, već saznavši sebe,
dolazimo do svesti da
posedujemo nešto što nije naše i da smo dužni
to vratiti onom od
koga smo to primili. U tom času bog je s nama
i u nama. "Pravi čas
susreta tvarnog sa svojim tvorcem zbiva se
onda kad tvarno
shvata svoju potpunu ništavnost".
Veličina duše je u njenoj moći
da nadvlada svoju tvarnost, svoje granice,
povezujući se samo s
netvarnim a životna sreća bila bi u tome da
duša u celosti i
potpuno bude u bogu, a ne u samoj sebi
(Reale/Antiseri, 2/27-30).
Filon je prvi koji je pokušao da sjedini mojsijevstvo i grčku
filozofiju i da zaštiti bit nove vere, budući
da, po njegovom
mišljenju, jedino ona može da zadovolji
potrebu naroda za
spasenjem; pripadao je grupi hrišćanskih
mislilaca koji su nastojali
da odbrane novi religiozni pogled na svet a
koji su kasnije dobili na-
ziv apologeti; njihov
cilj, za razliku od gnostika (koji su prvi pokušali
da filozofski rekonstruišu hrišćanstvo, pa su
ubrzo dospeli iza
granica vere), bio je skromniji: oni su hteli
da helenizuju Evanđelja i
tako filozofski zaštite hrišćanstvo.
Nimalo nije jednostavno razlučiti kod Filona helenske i
jevrejske elemente od onog što je njegovo
autentično; u svakom
slučaju, reč je o pokušaju stvaranja jedne
eklektičke sinteze grčke
filozofije od presokratovaca do Posejdonija i
Filonu savremenog
platonizma (koji je pod velikim uticajem
stoicizma i pitagoreizma)
a s ciljem da se protumače hebrejski sveti
spisi.
Nije
poznato šta se zbivalo u Atini za vreme Eudema i Filona;
veruje se da je Amonije, poreklom iz Egipta,
platonističku tradiciju
vratio iz Aleksandrije u Atinu i da je vodio
Akademiju (tačnije,
neku platonovsku Akademiju) u Atini 66-67. godine n. e. kada je
kod njega počeo da uči filozofiju Plutarh iz Heroneje (45-125)
kome je tad bilo dvadesetak godina. Sva
svedočanstva o Amoniju,
koji je bio uvaženi građanin Atine i čak tri
puta biran za stratega,
nalazimo kod Plutarha koga ovaj uvodi kao
literarni lik u neke od
svojih dijaloga, pa i ta svedočenja treba
prihvatati s oprezom. U
Plutarhovom dijalogu O slovu E u Delfima saznajemo da je
Amonije cenio matematiku kao sredstvo
filozofskog obrazovanja,
ali da je ne treba uzimati preozbiljno. Isto
tako, moglo bi se reći da
su do Plutarha neka persijska verovanja došla
preko Amonija.
Plutarh se školovao u Atini, mnogo je putovao, ali je do kraja
života ostao veran svom rodnom gradu u kome je
imao razne
dužnosti; okružen prijateljima i učenicima
pred kraj života
osnovao je neku vrstu Akademije. Pored
uporednih biografija
grčkih i rimskih slavnih ličnosti, napisao je
i veliki broj teorijskih i
polemičkih spisa (protiv stoika i
epikurejaca). Mada je bio pod
znatnim uticajem aristotelizma, stoicizma kao
i pitagorejskog
učenja o brojevima, Plutarh je bio platoničar;
njegovi filozofski spisi
su mahom izgubljeni a razlog tome je što su
bili tehničke prirode,
orijentisani na školsku polemiku, kao i to što
su brzo zastareli kad
su se pojavila neoplatonička dela koja su
tumačila iste probleme.
Plutarhovo izlaganje etike se udaljava od
aleksandrijskih i
stoičkih tumačenja i približava
peripatetičkim, karakterističnim
za Antiohovu školu; kao i svi platoničari
posle Eudora, smatrao je
da je cilj ljudskog života izjednačavanje s
bogom a ne život u
skladu s prirodom; njegova pozicija je u
osnovi, pod uticajem
zoroastrizma, dualistička i taj dualizam će
definitivno odbaciti tek
Plotin kao i svi potonji neoplatoničari. U
Plutarhovoj fizici oseća se
uticaj pitagoreizma, posebno kad je reč o
tumačenju neodređene
dvojine i mistici brojeva, čime se kako sam
priznaje, bavio u
mladosti. Posebno je interesantno njegovo
shvatanje o stvaranju
sveta u vremenu i haosnoj zloj duši sveta koja
postoji pre večnosti;
usled pomešanosti nerazumne i razumne svetske
duše, u kosmosu
postoji trajna napetost i ta napetost se
odražava u strukturi
ljudske duše koju čine dva elementa: razum i
osećanja. Zato, po
rečima Plutarha, duša nije samo tvorevina boga
već u njoj postoji i
elemenat zla. Njegovo učenje o zloj duši
sveta, što je on video kao
otkriće istinskog smisla Platonovog učenja,
osim Atika, nije
preuzeo niko.
Plutarhov odnos prema Akademiji (ako je u to vreme postojala
ikakva Akademija u Atini) ostaje nejasan;
činjenica je da Plutarha
visoko uvažavaju atinski platoničari; njegov
nećak Sekst bio je
platoničar i učitelj Marka Aurelija.
U
vreme Plutarha i tokom drugog stoleća teško da se može
govoriti o nekoj platonističkoj Akademiji, kao
školi u pravom
značenju te reči; pre bi se moglo reći da
postoje neformalni krugovi
oko pojedinih ličnosti kao što su Gaj,
Numenije, Plutarh ili Atik; to
se može reći i stoga što se ni za kog od
pomenutih ne pominje da je
bio na čelu Akademije, niti da je naslednik
Platona (diadochos) a
njegova škola Akademija; doduše, već od
vremena Antioha iz
Askalona nije jasno pravo značenje te reči, te
bi možda bolji izraz
bio "atinska škola" (Dilon, 2002,
239). Može se s velikom
verovatnoćom tvrditi da od vremena Antioha iz
Askalona pa do
sredine druge polovine drugog stoleća ne
postoji neka oficijelna
katedra za platonizam koja bi bila izraz
platonističke ortodoksije;
platonistička tradicija se održava
zahvaljujući naporima pojedinih
mislilaca i manjim grupama učenika pojedinih
filozofa koji su,
osnovano ili ne, svoje učenje identifikovali s
platonizmom.
To je osnovni razlog što platonizam u to vreme
nije bio neko
koherentno učenje, već spektar raznovrsnih
gledišta, čak bi se
moglo reći "dijaloški i stvaralački
proces" u okviru kojeg su razni
mislioci mogli da se pridržavaju
najrazličitijih mnenja, ne
ograničavajući se onim krugom problema koji su
razmatrali pla-
toničari i koji se mogu smatrati
"školskim" filozofskim
problemima. Posledica toga beše širenje
granica filozofije, a što je
bilo plaćeno žrtvovanjem doktrinalne
celovitosti i naučne strogosti.
Tek
176. godine n.e. imperator Marko Aurelije osnovao je u
Atini četiri katedre; platonovsku,
aristotelovsku, stoičku i
epikurejsku; svakom filozofu na čelu neke od
ove četiri škole
odredio je državno izdržavanje od 10 000
drahmi. Herod Atik je bio
zadužen da nađe prve kandidate na ova mesta i
oni su potom bili
potvrđeni glasanjem "najboljih
građana", najverovatnije na
Areopagu. Nakon tog vremena vodeći platoničar
u Atini bio je na
čelu platonovske katedre.
U
prvo vreme to je najverovatnije bio Atik, čije je poreklo
neizvesno; pretpostavlja se da je imao
rodbinskih veza sa Herodom
Atikom; oštro je napadao peripatetičare, što
je moglo biti posledica
rivalstva koje je vladalo među školama. On je
bio tipični školski
filozof za kojeg je platonizam bio religija
koje se treba strogo
pridržavati, a do tog se zaključka dolazi na
osnovu njegove kritike
peripatetičara. Zastupajući stav da je svet
stvoren u vremenu i
prihvatajući da postoji haosna duša sveta, bio
je pod uticajem
Plutarha, mada ga je taj, strogo peripatetički
stav vodio do
zaključaka koji su do te mere bili bliski
stoicima da bi to sam
Plutarh teško prihvatio. Na planu metafizike
nastojao je da se
vrati izvornom Platonovom učenju.
Za
Atikom na čelu "atinske škole" sledi nekoliko filozofa o
kojima se malo zna (Harpokration iz Argosa,
Sever); učenje
nijednog od njih ne bi se moglo uzeti za
ortodoksno; njihova dela
poznavali su Plotin i Proklo (Severov komentar
Timaja);
karakteristično je da su svi bili protivnici
aristotelizma a
prihvatali stoicizam i pitagorejstvo to
potvrđuje da je naziv
"atinska škola" samo opšti pojam a
što će važiti i za "školu Gaja" o
kome jednako malo znamo; nešto više zna se o Albinu budući da je
njegova predavanja Galen slušao u Smirni
(149-157). Albin, učenik
Gaja, bio je savremenik Kalvena Taura iz
Berita (Bejrut) koji je
predavao u Atini; autor je dva sačuvana
teksta: Uvod u Platonove
dijaloge i Udžbenik platonovske filozofije (Didaskalokos), ranije
pripisivan izvesnom Alkinoju, ali se potom
pokazalo da je to samo
iskvareno ime Albina. Razlikovao je prvog
boga, um i dušu i tako
utirao put neoplatonističkom razlikovanju
jednog, uma i duše; prvi
bog je nepokretan, kao kod Aristotela, ali, za
razliku od
Stagiranina, nije pokretač; on je identičan sa
nadnebeskim bogom;
on ne dela neposredno već preko uma kao
svetskog intelekta.
Između boga i sveta smešteni su drugi bogovi –
zvezde i ostali
rođeni bogovi. Platonske ideje su večne ideje
boga i predstavljaju
uzore ili primarne uzroke stvari. Albin je
zastupao i učenje o
postepenom uzdizanju do boga preko raznih
stupnjeva lepote (što
je pod uticajem Platonove Gozbe), dok je učenje o duši sveta pod
uticajem Timaja. U oblasti psihologije i
etike Albin kombinuje
platonističko, aristotelovsko i stoičko učenje
i on je u tome pravi
eklektičar.
U to
vreme u Atini, možda kod Kalvena Taura, a možda još
verovatnije kod Gaja, učio je filozofiju Apulej iz Madare. Mada je
najpoznatiji po svojim Metamorfozama i Zlatnom teletu, među
njegovim spisima pominju se i traktati O Sokratovom demonu i O
Platonu i njegovom učenju, kao i prevod Pseudo-Plutarhovog spisa
O nebu. Apulej je rođen u severnoafričkom gradu Madari
123.
godine n.e. a u Kartagini je stekao odlično
retorsko obrazovanje da
bi oko 150. godine, u potrazi za klasičnim
obrazovanjem, koje je u
sebe uključivalo i filozofiju, dospeo u Atinu.
Tu je izučavao poeziju,
geometriju, muziku i dijalektiku. Dobro je
poznavao Aristotela,
Teofrasta i Eudema pa se čak bavio i
ihtiologijom. Putovao je po
Grčkoj, bio na Samosu u Frigiji.
Maksim iz Tira, kao i Apulej, bio je više besednik no filozof;
u
Rimu je bio u vreme imperatora Komoda
(180-191), sina Marka
Aurelija. Putovao je po čitavom grčko-rimskom
svetu. Sebe je
smatrao filozofom čiji je zadatak
popularizovanje filozofije
sredstvima savremene retorike, kao što je to
činio i Apulej; njegove
teme su: priroda božanstva, proviđenje,
sloboda volje i duha; iako
sebe smatra platoničarem, njegovi su spisi pod
velikim uticajem
stoicizma. Nejasna je njegova metafizika i ne
može se utvrditi
smer ili škola koju sledi; isto tako ostaje
problematično da li mu
etika naginje peripatetičkom ili stoičkom
krilu u platonizmu. Uz
Maksima treba pomenuti i Celsa koji je oko 160. godine napisao
polemički spis protiv hrišćana Istinit govor (Alethes Logos), a na
što će nakon 90 godina odgovor napisati
Origen. Cels je prvi
platoničar koji je obratio pažnju na hrišćane
i ako njegovo delo i
nije toliko važno po svom sadržaju, ono je
važno po načinu na koji
se brani tradicionalno platonističko i uopšte
grčko ubeđenje da bog
mora biti nepromenljiv i nečulan i da kosmos
poseduje poredak, a
što su hrišćani doveli u pitanje. Cels ne
pravi razliku između orto-
doksnog hrišćanstva i raznih gnostičkih sekti;
on se protivi
shvatanju da je moguće vaskesnuće tela, ili da
je bog čoveka
stvorio po uzoru na sebe, jer ništa ne može
biti nalik bogu. Polazeći
od platonističkog učenja o najvišem božanstvu
Cels odbacuje tezu
da bi se bog mogao spojiti s materijom. Po
Celsu postoje tri puta da
se dospe do boga: sinteza, analiza i
analogija. Pomenuti Celsov
spis protiv hrišćana, napisan u istom maniru
kao Atikov protiv
peripatetičara ili Plutarhovi traktati protiv
stoika i epikurejaca,
znak je da hrišćansko učenje u to vreme dobija
na težini i da su
filozofi našli za potrebno da na njega
reaguju.
Ovaj
period završava se s Klaudijem Galenom (129-200),
lekarem i misliocem koji je slušao predavanja
Albina u Smirni i
Gaja u Pergamu. Njegovo učenje je eklektičko,
budući da su ga u
filozofiji najviše interesovale logika i
psihologija i to u meri u kojoj
su korisne za medicinu. U njegovom kratkom
radu Uvod u logiku
vidan je uticaj peripatetičara, posebno
Teofrasta, kao i stoičke lo-
gike; kritikuje Hrizipa a prihvata učenje
Posejdonija. O psihologiji
Galen piše u traktatu O učenju Hipokrata i Platona (devet knjiga);
prihvata platoničku tročlanu
"podelu" duše i kritikuje stoičko
učenje o jedinstvu duše i o strastima.
Za
to vreme ostaje karakteristično da se znanje ne prenosi
pomoću publikovanih traktata već usmenim
putem. Platonizmu
koji je prihvatio niz stavova peripatetičara i
stoika bilo je suđeno
da bude dominantan smer poznog helenizma i da
ne izgubi na
značaju tokom čitavog srednjeg veka.
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
Comments
Post a Comment